Razvojni jezični poremećaj

Razvojni jezični poremećaj (RJP) je relativno čest poremećaj u djetinjstvu. Javlja se u razdoblju usvajanja jezika (do 3. godine). Jezični poremećaji koji se jave nakon što je usvojena baza materinskog jezika nazivaju se stečenim jezičnim poremećajima. Procjenjuje se da se RJP javlja kod svakog 14. djeteta (Norbury i sur., 2016) te utječe na djetetovu vještinu pismenosti i učenja, na uspostavljanje prijateljskih odnosa te na emocionalno stanje. Poremećaj se očituje u fonološkoj, morfološkoj, sintaktičkoj, semantičkoj i pragmatičkoj sastavnici jezika.

Uzroci RJP-a

Točni uzroci razvojnog jezičnog poremećaja nisu potpuno jasni, ali istraživanja ukazuju na kombinaciju genetskih i okolišnih faktora. Nasljeđivanje igra značajnu ulogu, pa djeca čiji su roditelji ili bliski članovi obitelji također imali RJP imaju veći rizik od nastanka poremećaja. Istraživanja koja su uključivala blizance upućuju na jak genetski utjecaj. Smatra se da je uzrok tome zajedničko djelovanje većeg broja gena, a ne mutacija samo jednog (Bishop i sur., 2016; 2017). Također, rana izloženost stresu, toksinima ili infekcijama tijekom trudnoće može povećati rizik od nastanka ovog poremećaja. U većini slučajeva nema dokaza o oštećenju mozga. Istraživanjima su uočene blage razlike u veličini različitih područja mozga i u proporciji sive tvari, no i to varira od djeteta do djeteta (Leonard i sur., 2006).

Simptomi RJP-a

Simptomi razvojnog jezičnog poremećaja razlikuju se od djeteta do djeteta, ali neki uobičajeni znakovi uključuju:

1. Kasnije postizanje jezičnih miljokaza: Djeca s RJP-om često kasne u postizanju jezičnih miljokaza, kao što su pojava prve riječi, razvoj rječnika, izražavanje dvočlanim i višečlanim rečenicama, razumijevanje složenih rečenica i pravilna artikulacija.
2. Teškoće u izražavanju: Djeca s RJP-om mogu imati problema s govornim i pisanim izražavanjem. Problemi mogu uključivati fonološke teškoće, siromašan ekspresivni rječnik, teškoće u oblikovanju rečenica, izostavljanje funkcionalnih riječi (veznika, prijedloga, pomoćnih glagola), pogreške u rodu, broju i padežu, teškoće u usvajanju prostornih odnosa i teškoće pripovijedanja. Djetetove jezične vještine zaostajat će za onima njegovih vršnjaka u područjima kao što su izbor i uporaba riječi, oblikovanje rečenica i gramatika.
3. Teškoće u razumijevanju jezika: Osim problema s izražavanjem, djeca s RJP-om mogu imati teškoće u razumijevanju jezika i govora koji ih okružuje. Znakovi ovih teškoća mogu uključivati teškoće u slijeđenju uputa te ponavljanje riječi i fraza koje su čuli (eholalija).
4. Teškoće u socijalnim interakcijama: Sposobnost tečnog izražavanja i razumijevanja onoga što drugi govore može imati veliki utjecaj na socijalne odnose. Dijete s RJP-om može imati teškoće u uspostavljanju društvenih odnosa te interakciji s vršnjacima (St. Clair, Pickles, Durkin i Conti-Ramsden, 2011).

Intervencija

Dijagnoza razvojnog jezičnog poremećaja obično uključuje procjenu logopeda. Važno je napomenuti da se RJP može identificirati već u ranoj dobi, a rana intervencija igra ključnu ulogu u poboljšanju prognoze.

Intervencija usmjerena na RJP mora biti visoke kvalitete i dovoljnog trajanja. Neka djeca će trebati dugotrajnu podršku za one teškoće za koje je vjerojatno da će se zadržati unatoč pruženoj intervenciji (Boyle i sur., 2010). Istraživanja pokazuju da su posebno zahtjevne intervencije za djecu s teškoćama jezičnog razumijevanja.

Zaključak

Razvojni jezični poremećaj je stanje s kojim se suočavaju mnoga djeca. Važno je razumjeti da se radi o poremećaju koji nije posljedica nedostatka truda ili intelektualnih sposobnosti djeteta. Pravodobna dijagnoza i terapija mogu znatno poboljšati kvalitetu života djeteta s RJP-om i omogućiti mu da se bolje integrira u društvo i ostvari svoj puni potencijal. Roditelji, odgojitelji, učitelji i logopedi igraju ključnu ulogu u podršci djeci s RJP-om i pomažu im da prevladaju teškoće u razvoju jezičnih vještina.